Istina o Crnoj Gori

Istina o Crnoj Gori

U izdanju DANU i biblioteke Doklea objavljen je zbornik radova akademika i istaknutih naučnih radnika pod nazivom „Crna Gora od iskona“. Cilj ovog projekta, kao i onih koje DANU planira da realizuje, jeste da valorizuje autentične materijalne i duhovne vrijednosti na kojima je Crna Gora izgradila filozofiju življenja i ontološkog opstanka. Nastojanje DANU je da rezultatima svojih spoznaja doprinese istini o crnogorskoj stvarnosti i ambijentu moderne, nezavisne i međunarodno priznate države, posebno zbog toga što smo svjedoci uzurpacije, odnosno krađe istorijskih činjenica i sveukupne hiljadugodišnje istorije Crne Gore, koju „pirati istorije“ iz okruženja pripisuju svojim oskudnim povjesnicima.

Uz dozvolu izdavača, Pobjeda će u nastavcima objaviti djelove iz zbornika ovih radova.

– Srpski izvori o kraljevini Vojislavljevića

Radoslav Rotković, akademik: Srpski izvori o kraljevini Vojislavljevića

I. S.Ćirković je jednom napisao: „Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja…“ iako je isti autor čitavu istoriju Crne Gore priključio istoriji Srbije. Citirani tekst jasno govorio o srednjovjekovnoj državi Zeti i njoj susjednim kneževinama

Kraljevina Vojislavljevića formirana je u XI vijeku od onijeh plemana koja su u drugoj polovini VI vijeka došla na srednji i južni Jadran. Po svoj prilici ova su plemena krenula za Langobardima 468. prema Panoniji, pa su odatle jedni otišli ka Apeninskom poluostrvu, đe ih vidimo u opsadi Kremone (29. jula 603). Pavle Đakon piše da je tada Karniola (Kranjska) bila „domovina Slovena“ („Sclavorum patria“), a da bi se uobičajila ova sintagma, svakako je bilo potrebno nekoliko decenija.
Ta su slovenska plemena sišla na Jadran iz Polablja, uglavnom iz onoga prostora između Odre i Labe, na kome je ne samo identifikovano 12.000 slovenskih zemljopisnih naziva nego su zabilježena i poznata crnogorska plemena: Moračani, Zećani, Trebješani, Crmničani, Riječani, Pivljani, Cetinjani, Paštrovići, Kuči, Cuce i dr. Čak je zabilježen i isti raspored. Śeverozapadno od Sitnice i Ribnice i tamo je Ostrog, a dalje od Ostroga – Trebješani. Južno od Podgorice i tamo je Crmnica. Na zapadu su i tamo Pivljani i sl.
Prema Porfirogenetu, koji je 949. godine pisao za svoga sina Romana informaciju o narodima, (Peri etvov) istočna granica Hrvatske bila je na rijeci Cetini, dok Duklja leži prema kaštelima Drača „a planinskim stranama graniči se sa Srbijom“. Duklja – Dioklitija je vizantijski i rimski naziv za Zetu, koju prvi pominje Kekavmen, u vezi sa djelovanjem kneza Vojislava oko 1040. godine. „Zeta je domaći izraz za Duklju, i ukoliko je Kekavmenova vest dragocenija“, piše J. Ferluga.
Teritorija Kraljevine Vojislavljevića dijelila se na četiri pokrajine: Zeta, Travunija, Zahumlje i Podgorje. Horizontalno, međutim, tri su pokrajine bile u Pomorju, a to je priobalni prostor koji uključuje i Trebinje (Pomorje je stariji naziv za Primorje), dok se onaj prostor u zaleđu zvao Podgorje. Pošto su svi gradovi na obali, uz Trebinje, koje je blizu mora, Podgorje se u izvorima (sem u Dukljanina) i ne pominje, dok se Pomorje latinski zove Marittima regio.
Najvažnije ličnosti na ovome prostoru bile su: Mihailo Višević u krajevima oko Neretve, početkom X vijeka (925); arhont Petar (Petrislav), otac kneza Vladimira, sredinom X vijeka; Vladimir, Samuilov zet i mučenik (ubijen 1016); knez Vojislav koji je pobjedama nad vizantijskom vojskom potpuno osamostalio Zetu (1042); njegov sin Mihailo, za kojega znamo da je bio priznati kralj još 1077; njegov sin Bodin kojega su u Prizrenu ili Prištini zacarile udružene vojske Zete i Makedonije (1072), a kojega i antipapa Kliment III naziva „veleslavnim“ („gloriosissimus“) a nadbiskupu barskome poručuje (8. I 1089):
„Krst takođe neka nose pred tobom cijelom Dioklićanskom kraljevinom“ („per omnem regnum Dioclić“).
I. S. Ćirković je u jednom trenutku došao do pravoga zaključka, kada je napisao: „Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja… “ iako je isti autor čitavu istoriju Crne Gore priključio istoriji Srbije. Citirani tekst jasno govori o srednjovjekovnoj državi Zeti i njoj susjednim kneževinama! Kako onda ta ista teritorija Zete, koja je „razgraničena od susjednih slovenskih kneževina“, a to su Raška, Bosna i Hrvatska, može da bude dio srpske države? Veoma je jednostavno ustanoviti da takvo spajanje Zete i Srbije nije zasnovano ni na srpskim izvorima.
Upravo srpski izvori u potpunosti potvrđuju sve što je naprijed navedeno, iako su nastali kasnije. Naime, ne samo u srednjem nego i u XX vijeku postojao je manir da se okupirane teritorije posebno naglašavaju u titulama, pa to sada olakšava da kontrolišemo: što su oni smatrali svojom a što osvojenom teritorijom! Ovi dragocjeni izvori nijesu na ovaj način korišćeni u srpskoj istoriografiji, jednostavno zato što obaraju sve novije teorije o srpskoj državi srednjeg vijeka.
Stefan Nemanja je pred kraj života diktirao Hilandarsku povelju u kojoj ističe da je obnovio očevu „dedovinu“ i bolje je utvrdio a da je tek onda osvojio od Morske zemlje Zetu s gradovima. Ovđe se, očigledno, potkrala greška. No to je ispravio Sava u žitiju svoga oca:
„I pošto obnovi očevu dedovinu i bolje je utvrdi božjom pomoću i svojom mudrošću, danom mu od Boga i, pošto podiže propalu svoju dedovinu, pridobi od pomorske zemlje Zetu s gradovima“.
Iz ovoga važnoga odlomka se vidi: prvo, da je njihova domovina Raška a ne Zeta, pa se zato dvaput u istoj rečenici pominje kao „dedovina“; i drugo, da se Zeta s gradovima nalazila u Pomorskoj zemlji, a to je drugi naziv za Kraljevinu Vojislavljevića.
Da je centar srpske države bio u Raškoj, potvrđuje i Provovenčani u žitiju svoga oca:
„A kako su u zemlji toj (Zeti – p.n.) latinski jereji, to se po volji božjoj udostoji da u hramu primi latinsko krštenje. A kad se vratio otac njegov u stolno mesto, opet se udostojio da primi drugo krštenje iz ruku svetitelja i arhijereja usred srpske zemlje, u hramu svetih apostrola, Petra i Pavla… “
Svi pokušaji da se Nemanjino rođenje u izbjeglištvu, u Spužu, prvo prebaci u Ribnicu, tj. Podgoricu, pa da se na njenoj obali izmisli Namanjin grad, i da se iz toga izvede zaključak da je Zeta kolijevka Nemanjića padaju u vodu kada se uzmu u obzir činjenice: prvo, da se Nemanjin otac sklonio u Zetu u vrijeme grdnoga meteža u Raškoj, dakle, da bi spasio glavu; drugo, da je sklonište potražio u drugoj zemlji; treće, da je potražio neko skrovitije mjesto a ne Podgoricu, koja je uvijek bila na raskršću važnih puteva i čevrto, da dijete izbjeglice nije moglo zidati grad u tuđoj zemlji. A taj navodni Nemanjin grad je u stvari turska tvrđava Tepedeken, zidana 1474. godine, o čemu postoji arhivska građa!
A da se Nemanja rodio u Spužu, odnosno na Martinićkoj gradini, koja je bila sklonište stanovnika Duklje u vrijeme Samuilove najezde (oko 990), a i prije, prilikom navale Avara (518), vladika Vasilije Petrović je našao manastirski rukopis i citirao ga u Istoriji o Černoj Gori (1754). Važnije je da je sličan zapis našao srpski istoričar Panta Srećković u Voljavči podno Rudnika 1869. i objavio ga dva puta. Taj zapis glasi:

…………………

Dakle, ta priča o Zeti kao kolijevci Nemanjića je čista besmislica, bez obzira na to što ju je u jednom trenutku podržao i kralj Nikola.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-20&id=206945

Feljton – Srijeda, 20. april 2011. godine

– Kad se jasno učini nejasnim

Radoslav Rotković, akademik: Kad se jasno učini nejasnim

Sava Nemanjić, uinat Amfilohiju i srpskim zvaničnim istoričarima i političarima, jasno razdvaja srpsku zemlju i pomorsku a iz tekstova Simeona Nemanje i njegova sina vidi se da je u toj Pomorskoj zemlji i Zeta, jer je Nemanja od Pomorske zemlje oteo (oni kažu „priobrete“) Zetu s gradovima

U Vranjinskoj povelji (1233) sam Sava Nemanjić objašnjava kada je i đe postavio prvu episkopiju Srpske pravoslavne crkve. I on jasno veli da je to bilo je na Vranjini 1233. A u istim izdanjima Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve piše: da su prve srpske episkopije u Zeti bile u Stonu i na Prevlaci kod Tivta. Na Prevlaci čak prije Nemanjića! Mi ipak, smatramo da je Sava bolje znao đe je što uradio nego Amfilohije Radović i njegovi „istoričari“. Da pravoslavne episkopije na Prevlaci nije bilo prije 1262. godine, vidi se po činjenici da su još 1261. latini bili u Carigradu, a da su se barski i dubrovački nadbiskup dogovarali 1249. đe da se sastanu da izglade međusobne sporove, zbog kojijeh su se sudili pred Papom, pa su pominjali kao mjesto sastanaka ili Kotor ili Prevlaku. Kako bi se katolički prelati dogovarali o svojim sporovima u pravoslavnome manastiru? A Sava jasno piše da na Vranjini postavlja kao pravoga episkopa, i svetitelja zetske zemlje Ilariona:

…………………..

Dakle, Ilarion je prvi. Datum njegovog postavljanja je 1233. A sve se to dešava na Vranjini.

Svoja i tuđa zemlja

U ovom Savinom dokumentu stoji, takođe, sasvijem jasno, da će Ilarion biti prvi svetitelj zetske zemlje. Time se potvrđuje postojanje neke države na tome tlu prije Nemanjića, jer zetska zemlja je isto što i zetska država, kao što je ruska zemlja isto što i ruska država. A to se jasno vidi iz Savinoga potpisa na toj povelji:

……………………..

Dakle, Sava Nemanjić, uinat Amfilohiju i srpskim zvaničnim istoričarima i političarima, jasno razdvaja srpsku zemlju i pomorsku a iz tekstova Simeona Nemanje i njegova sina vidi se da je u toj Pomorskoj zemlji i Zeta, jer je Nemanja od Pomorske zemlje oteo (oni kažu „priobrete“) Zetu s gradovima.
Otkud Savi taj termin zetska zemlja, različita od srpske zemlje? Nemanjići su znali koga su okupirali i zašto su palili gradove u Zeti, što ne bi radili da je to i prije bila njihova zemlja. Eto zašto i Domentijan, učenik i biograf sv. Save, piše u njegovom žitiju:

…………………….

U titulama srpskih vladara, sve do njihovog kraja, njegovan je isti sistem nabrajanja svoje zemlje i osvojenijeh krajeva.
Evo kako se u vrijeme svoga uspona titulisao srpsko-grčki car Dušan:

……………………………….

I 1527. na grobu Stefana Lazarevića je napisano: da je bio „Gospodin vsem Srbljem i Podunaviju i Posaviju i česti Ugrske zemlje i bosnske i ješte že i Pomoriju zetskom“. A njegov nasljednik Đurađ Branković ispisuje opekama na smederevskoj tvrđavi 1430. godine da je „Gospodin Srbljem i Pomorju zetskom“.
Da ovo što je jasno bilo ranije nije postalo nejasno u vrijeme Balšića, vidi se iz njihove povelje Dubrovčanima u Tuzima 24. aprila 1385.godine:
„Trgovci koji minuju u Srblje na Danju da ne plate ništa“.
Dakle, Srbije (Srbi) su neđe tamo, a đe ne znamo.
Da ovo nije slučajan podatak svjedoči i zapis na Simeonovom tipiku iz 1372. godine o smrti Đurđa Balšića:

…………………………

Okrutne borbe

(„U Hrista boga blagovjerni i hristoljubivi gospodin Đurađ Balšić prestavi se mjeseca januara 13. dan, pak bijaše srijeda, vladajući tada zemljom Zetskom i Pomorskom i polovinom srpske zemlje, dijelom i Grčke… O nesreće, o tuge. Koliko plača tada o smrti!“)
Samo je potpuno napuštanje naučnih principa moglo dovesti do toga da se sve ovo što je u srednjemu vijeku bilo potpuno jasno prvo učini nejasnim, odnosno prećuti, pa se onda izvrne i podesi prema imperijalističkim ciljevima.
Borbe oko prijestola bile su okrutne i u Vizantiji i u Raškoj. Zato je otac Stefan Nemanja, kojemu se ne zna ime, ali se najčešće navodi da se zvao Bela Uroš, zbog dinastičkijeh svađa, u strahu za život, potražio sklonište u susjednoj zemlji Zeti. Tu se, u zaklonjenome Spužu ili neđe u njegovoj okolini, rodio njegov sin Nemanja, kojega rodoslovi navode kao rodonačelnika dinastije. Tako, u Vrhobrezničkom ljetopisu stoji:
„Pak načnem o Nemani Stefanu u prvomu g(ospo)d(i)nu srbskomu“.
Dakle, stara srpska tradicija znala je za Nemanju kao prvoga vladara srpske države. Sve što je u novije doba napisano u pravcu „otkrivanja“ neke istorijske geneze srpske države predstavlja falsifikat, bez oslonca na dokumentima, što smo pokazali u prvome predavanju.

Spaljena zemlja

Kada je umro moćni vizantijski car Manojlo I Komnin (1180), Raška je brzo stala na noge. Stefan Nemanja je krenuo u osvajački pohod prema dolini Morave, paleći „grad slavni Niš“, kako piše njegov sin Stefan Prevovenčani. Zatijem je krenuo u Makedoniju i spalio Skoplje, pa na Kosovo i spalio Prizren, da bi nastavio put ka Zeti, i spalio Ulcinj i „grad slavni Bar“, što sve opisuje njegov sin, slaveći ga! Kotor je poštedio zato što je bio bolje utvrđen a trebao mu je i zbog kraljevskog dvorca i kao prozor u Sredozemlje!
U spaljenoj zemlji, koju ne bi palio da je bila njegova, postavio je za srpskoga namjesnika svoga najstarijeg sina Vukana.
U isto vrijeme pokušavao je, sa humskim knezom, bratom Miroslavom, da osvoji Dubrovnik, ali se grad pod Srđem zaštitio jakom flotom i zidinama, pa je 27. IX 1186. potpisan mirovni ugovor „između Dubrovčana i Slovena“ (inter Raguseos et Sclauos).
Nemanja je vjerovatno rezonovao ovako: neka se Vukan posluži starom titulom kralja, uzetom od dinastije Vojisavljevića, ako to papa prihvati, a srednji sin Stefan neka ostane u Rasu, oženi vizantijsku princezu i učvrsti vlast uz oslonac na Vizantiju. Pošto se ubrzo pokazalo da ta tuđa kruna ne pripada osvajaču, on je pokušavao da sam dobije krunu od pape, ali ga je u tome spečavao srednji brat Stefan, udružen sa Mađarima! Zato je došlo i do rata između Vukana i Stefana koji je trajao nekoliko godina. Vukan je, uz pomoć Mađara (!), svrgnuo Stefana i zavladao dedovinom, pa mu je Stefan prigovorio da je doveo „inoplemenike na otačastvo svoje“, iako se i on prije toga oslanjao na Mađare, a sa Mađarima je i Nemanja išao na Bugare. Pa je onda htio da uz pomoć Nijemaca napadne Vizantiju. Izmirili su se tek na pritisak svoga mlađega brata Rastka (Save), koji ih je (1202) zakleo na mir nad očevim moštima.Vukan se okrenuo ponovo ka Zeti.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-21&id=207038

Feljton – Četvrtak, 21. april 2011. godine

– Nemanjići se nijesu libili da pomenu zetsku državu

Piše Radoslav Rotković, akademik: Nemanjići se nijesu libili da pomenu zetsku državu

Vladavina Jelene Kurtnejske u Zeti. Kako je otac oslijepio sina da bi on kasnije progledao na oba oka. Šta je zetska vlastela odgovorila Dušanu kad je on zatražio pomoć od nje

Vukanov sin i nasljednik Đorđe čak je našao razlog da se potčini Veneciji! Đorđeva se vlast gasi oko 1240. godine a 1252. njegov mlađi brat Stefan zida manastir u Morači. Ne zna se kad je Stefan umro. S njime se ugasila loza Vukana Nemanjića. Upravu u Zeti usput je uzeo Uroš I i to je, u stvari, bilo slabljenje vlasti Nemanjića u Zeti, sve dok Uroš I nije umro (1276) a za namjesnika u Zeti došla njegova žena, Francuskinja i franjevka Jelena Kurtnejska, koja je vladala u Zeti od 1276. do 1309, dakle više od 30 godina. A njen otac bio je potonji latinski car u Carigradu!
Jelena je naravno, pomagala širenju franjevačkog reda i iste godine (1288) zidala je četiri franjevačka manastira od Kotora do Skadra. Njena sestra Marija de Šor živjela je u Ulcinju. Iako strankinja, Jelena je bila bliža zetskoj vlasteli i katoličkome kleru nego Vukan i njegovi sinovi. Oni su se samo trudili da budu ono što je ona bila po rođenju. Njen dvor bio je u zabitim Brnjacima na Gornjem Ibru. A kad je boravila u Zeti živjela je u Ulcinju, zajedno sa svojom sest rom. Ona se zamonašila 1309. u Skadru i pokrstila se, a umrla je 1314. i proglašena srpskom sveticom. Poslije nje Zetu je dobio na upravu Stefan Dečanski (1309 -14), koji „nije ostavio mnogo tragova o svome djelovanju“.

Okrutni postupak

U to vrijeme u Srbiji je bio rat između Draguna i Milutina, koji je završen 1312. Logično je pretpostaviti da je Stefan Dečanski odrastao uz majku Francuskinju i bio naklonjen zapadnoj kulturi. Pošto je Milutin bio vezan za Vizantiju, i oženio je maloljetnu šćer cara Andronika II, koja mu je donijela u miraz neke teritorije, Stefan se nije mogao nadati prijestolu otuda, jer je prednost imao Milutinov sin iz braka sa Simonidom. U jednom mletačkom dokumentu iz 1310/11. Stefan se tituliše kao kralj Dioklije, Albanije, Huma i Pomorja.
Djelovanjem Jelene u Zeti, do 1309. i Stefana poslije nje, koji je stolovao u Skadru, došlo je do čvršće veze između namjesnika i vlastele, pa su ga nagovorili da otme prijesto svojega oca, „a evo mi svi pomažemo ti, da u svemu bude volja tvoja“, piše njegov biograf. „Ako li nas ne poslušaš, to se mi nećemo više zvati tvoji“.
Tako je biograf našao mogućnost da za sukob Dečanskoga i Milutina okrivi naivnost Stefana i lažljivost zetske vlastele. Interes zetske vlastele bio je u tome što je Stefan bio okrenut Zapadu, a ako bi se Milutin ostavio na miru, on bi na njih mogao da okrene vojsku. No, to se ipak i desilo, pošto je Milutin ostao na prijestolu. „I videvši ovaj gospodin moj (Milutin) nepromjenljivu volju njegovu, i sakupivši svoje vojnike, i sa njima pođe u njegovu državu, zetsku zemlju. I on, vidjevši dolazak svoga roditelja, pobeže na onu stranu reke Bojane“.
Sin i otac su se sastali i sin se pokajao što je sgriješio prema ocu, i blagočestivi otac ga je cjelivao, zato što su svi sveci i moraju biti prikazani i pozitivno. Ali, ne mogu se preskakati ni činjenice koje su ondašnjem čitaocu u dvorskim i crkvenim krugovima bile poznate, pa se jednom rečenicom, u kojoj se izražava strah oca od djelovanja sina, kaže kako je kralj tražio savjete od velmoža i kako su se oni saglasili da „svežu njegova sina i da užeta železna polože na njegovo telo“, pa su ga tako odveli u Skoplje. A tamo je blagočestivi kralj poslao neke svoje koji su oslijepili njegova sina! A da se opravda takav okrutni postupak, autor se poziva na primjer iz Biblije. I ponovo se pominje blagočestivi kralj koji je slijepoga sina poslao u Carigrad, svome tastu Androniku, da ga i slijepoga što više udalji od zemlje. A kad je Milutin umro, isti biograf pominje: „sveto i časno i blaženo telo ovoga blagočestivoga i hristoljubivoga i previsokoga kralja Stefana Uroša“ (Milutina).

Planovi za prijesto

Kralj Dragutin umro je 1316. pa je Milutin uhapsio njegovoga sina Vladislava i „prvi put u svojoj dugogodišnjoj vladavini samostalno zagospodario celokupnom teritorijom srpske države“, piše M. Blagojević. To je bilo između 1315. i 1321. godine.
A 1321. umro je Milutin, i onda je Stefan Dečanski, koji je, izgleda, ipak vidio na jedno oko, iskoristio priliku da objavi čudo: „Vidite i divite se, jer ja, koji sam bio slep, evo sada vidim! … I raširi se ta vest u celu državu srpske zemlje i svi na predivno to čudo tečahu veselim nogama, i silno plemeniti njegova otačastva dolazeći klanjahu mu se… “ Tako je ispalo da je Milutin učinio bogougodno djelo što je oslijepio sina, jer se inače ne bi moglo desiti čudo da slijepi progleda. A na fresci u Dečanima Stefan ima oba otvorena oka.
Dečanski je od prve žene, Bugarke, imao sina Dušana, kojega je nazivao mladim kraljem. Obećao je da će mu dati pola kraljevstva i odvojiti mu dostojan dio svojega bogatstva. I kad je Dušan odrastao, dao mu je otac zemlju zetsku. I imao je dvorac na oca i sina, jer je Dušan, vjerovatno, kovao neke planove da preuzme prijesto. O ovome nas obavještava Danilov učenik, koji piše za vrijeme Dušana, i drži njegovu stranu, pa za sve okrivljuje Dečanskog.

Ne idemo u tuđe narode

Dečanski je pokušao namamiti sina na razgovor, kako bi ga uhvatio, ali Dušan je sumnjao u njegove namjere i nije dolazio. Bilo je to krajem 1330. ili početkom 1333. godine. Dušan je sa albanske strane Bojane prebjegao na zetsku i tražio pomoć Dubrovčana. Mir je postignut tek u maju 1331. No, ubrzo je među ocem i sinom planuo novi sukob. Dušan je pitao zetsku vlastelu: „Šta ćemo činiti? Bežimo od njega u strane narode, da ne poginemo prevremenom smrću. Jer, evo, razumeste moga roditelja gdje se sprema na moje zaklanje na nikakvu krivicu.“
A oni mu odgovoriše: „Mi nećemo da idemo s tobom kako ti kažeš, u tuđe narode; no ako hoćeš sam da izbegneš takvu smrt, koja ti je spremljena, preteci ti“… Pošto on nije htio da bježi sam, oni rekoše:
– Zašto da ne budu grobovi naši u našoj zemlji… Bolje nam je ako se dogodi i smrt u zemlji našega otačastva, nego da se nađemo u tuđoj zemlji kao zarobljenici i došljaci. A ako nas ne poslušaš, mi, uvećavši se kod roditelja tvoga, i ustavši, ići ćemo k njemu, a tebe ćemo ostaviti u velikoj žalosti i preziru. Eto kolika je bila snaga zetske vlastele, koja živi u svojoj zemlji, i Njemanjići se ne ustručavaju da to kažu, pa i njihovi žitije pisci stalno pominju zetsku zemlju i državu zetsku!

Istina o Crnoj Gori

U izdanju DANU i biblioteke Doklea objavljen je zbornik radova akademika i istaknutih naučnih radnika pod nazivom „Crna Gora od iskona“. Cilj ovog projekta, kao i onih koje DANU planira da realizuje, jeste da valorizuje autentične materijalne i duhovne vrijednosti na kojima je Crna Gora izgradila filozofiju življenja i ontološkog opstanka. Nastojanje DANU je da rezultatima svojih spoznaja doprinese istini o crnogorskoj stvarnosti i ambijentu moderne, nezavisne i međunarodno priznate države, posebno zbog toga što smo svjedoci uzurpacije, odnosno krađe istorijskih činjenica i sveukupne hiljadugodišnje istorije Crne Gore, koju „pirati istorije“ iz okruženja pripisuju svojim oskudnim povjesnicima. Uz dozvolu izdavača, Pobjeda će u nastavcima objaviti djelove iz zbornika ovih radova.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-22&id=207153

Feljton – Petak, 22. april 2011. godine

– Ove gore ne trpe regule

Piše Radoslav Rotković, akademik: Ove gore ne trpe regule

Zeta je čitavo vrijeme vladavine Njemanjića (1186-1356) stalno nazivana državom. U njoj su vladali namjesnici, koji su morali da vode računa da je ta zemlja bila katolička, da je vrijeme od raskola 1054. ipak kratko da bi se tu ugnjijezdila i nova crkva; da u njoj nema druge vlastele, ni svjetovne ni crkvene, nako katoličke

I srpski istoričari ističu da Nemanja, prema tadašnjem običaju, nije mijenjao društveno uređenje u osvojenim krajevima.
„Nemanja nije pokazivao namjere da raznorodne dijelove svoje prostrane države stopi u jednu cjelinu. On je, čak, prepuštajući pojedinim sinovima i braći pojedine dijelove teritorije, pomogao očuvanje tradicionalnih okvira i starog načina vladanja“.
Zeta je za čitavo vrijeme vladavine Nemanjića (1186-1356) stalno nazivana državom. U njoj su vladali namjesnici, koji su morali da vode računa da je ta zemlja bila katolička; da je vrijeme od raskola 1054. ipak kratko da bi se tu ugnijezdila i nova crkva; da u njoj nema druge vlastele, ni svjetovne ni crkvene, nako katoličke. Bez oslonca na nju nije bilo moguće vladati.
Osnovni sloj srpskoga društva činili su sebri, poluzavisni seljaci koji su radili na imanjima feudalaca. Iznad njih je postojala malobrojna vlastela, državna i crkvena.
U beogradskom listu „Politika“(4. nov. 1988) nalazimo:
„U srednjovekovnoj Srbiji neplemićko stanovništvo – sebri – strogo se delilo u dva reda: težaci su bili vezani za zemlju, a u poveljama su nazivani „Srbi“, dok su pastiri bili znatno slobodniji i nazivani su „Vlasima“.

Značaj plemena

Zakon koji reguliše obaveze sebra prema feudalcima, zvao se Zakon Srbljem. Tu je, u samom naslovu zakona, evidentirano kako je socijalni termin sebri premetanjem slogova dao ime naroda Serbi – Srbi.
Ni u Bosni ni u Zeti nije bilo toga sloja. Ono što su u Srbiji sebri, u Grblju su, po nekima – posadnici. Ali napominjemo da je posadnik stupao dobrovoljno u radni odnos, da je mogao da radi za više patrona, da stiče imovinu, što se ne može reći za sebra.
O djelatnosti i značaju plemena nalazimo obilnu građu u prvoj crnogorskoj istoriji, Dukljani – novome Kraljevstvu Slovena. Ta društvena struktura se nije mijenjala ne zato što je postojala želja da se ona sačuva nego stoga što nije bilo sile da je promijeni.
Iz plemena, kao osnovne ćelije društva, koja bira svoga glavara, stvarao se Zbor glavara, a iz potrebe da se objedinjavaju interesi plemena na širem etničkom prostoru, postojao je i dalje Opšti zbor, koji se u prethodnoj eposi afirmisao kao Omnes populi congregantes. I taj je Opšti zbor znao da se suprotstavi i odluci kralja ili kraljice u pogledu nasljednika.
Ovome treba dodati i vlastelu iz crkvenih krugova. Crkva i manastiri imaju svoja imanja i na njima, kao i izvan crkvene nadležnosti, postojali su oni koji rade i oni koji upravljaju. Oni koji rade zadržali su stare nazive vlaštaka i posadnika, „posađenih“ na zemlji koja je vlasništvo feudalaca, da rade za sebe i njega.

Bez stroge podjele

St. Novaković je pisao: „U srednjevjekovnoj Srbiji zemlja je pripadala ili kralju (državi, državnom poglavaru) ili vlasteli (velikim gospodarima) ili crkvama i drugim gospodarima.“
U Crnoj Gori, u kojoj pleme raspolaže svojom teritorijom, nije moglo da bude tako stroge podjele na one koji imaju zemlju i one koji je nemaju, nego rade na njoj, za sebe i imaoca zemlje. Otuda u kotorskim spisima tako mnogo kupoprodajnih ugovora. Onaj koji nema vlasništva ne može ni da kupuje, jer bi postao vlasnik, ni da prodaje ono što nije njegovo! „Ove gore ne trpe regule“. Crkva je u Crnoj Gori dobijala zemlju od poklona vjernika, posebno onijeh koji nemaju potomstva. Ivan Crnojević je Cetinjskom manastiru (1484) dao dio porodičnih imanja. Na jednome mjestu čak pominje vinograde koje je sam sadio. Iako je to kraj XV vijeka, nije u Crnoj Gori bilo brzijeg promjena društvenijeh odnosa. To pokazuje žilavost plemenske strukture.
Kad je riječ o primorskim gradovima, kao glavnim i najrazvijenijim privrednim subjektima, oni su bili posebne komune, male države, sa svojim statutima, veoma sličnim latinskim, ali detaljno prilagođenim potrebama svakoga grada posebno. Ti statuti zabranjuju građaninu da traži podršku vladara protiv odluke svoje opštine. Te opštine sklapaju međudržavne ugovore potpuno samostalno, kao Kotor i Dubrovnik, Kotor i Omiš, Kotor i Bari.

Zbor i sabor

„Kotorskoj opštini”, veli Kovijanić, „pripadao je daleko veći broj seoskog stanovništva… Na selu su živjeli slobodni seljaci, posadnici (vezani za zemlju, meropsi) i vlaštaci (sluge za poljske radove).” (Mijušković je dokazao da su vlaštaci regrutovani od vlaha stočara i slovenizovanih Vlaha). „Slobodni seljak imao je svoju zemlju, dobijenu nasljeđem, kupovinom ili mirazom; ili je držao tuđu zemlju u zakup, crkvenu, vlastelinsku ili pučansku. Zemlja se uzimala u zakup za vječna vremena, za sebe i potomstvo, ili na ugovoreni broj godina. Godišnja zakupnina plaćana je u žitu, vinu ili novcu. Zakupac je obično davao vlasniku tri uobičajena godišnja dara, o Božiću, Pokladama i Uskrsu (kokoš, jagnje, jare, pršutu, jaja, sir, pogaču)…Treći su bili političari na ugovoreni broj godina… Slobodni seljak bio je izjednačen pred sudom sa građaninom. Međutim, vlaštaku se sudilo drukčije.”
Naravno, Nemanjići su, kao osvajači, nametali i u Zeti svoje norme, ali one su ili ostale samo norme na papiru, ili su pojednostavljene kroz davanja gradova (po 100 perpera), i dimninu, po ognjištu, što su zadržali i Balšići; prihode od carina, naročito od soli; prihode od trgovine… Na Bojani otvoren je kumerk soli (commercio del sale) u Sv. Srđu.
Kao stari slovenski oblik neposredne demokratije, u Crnoj Gori se davno ustalio termin zbor, koji je stariji od srpskog i hrvatskog termina sabor, jer je nastao jednačenjem po zvučnosti prije vokalizacije poluglasa: * =zbor, dok su Srbi i Hrvati i kasnije došli na Balkan, kao društveni slojevi, i kasnije došli do ideje da koriste okupljanje glavara i naroda radi donošenja nekijeh odluka, pa su to uradili tek onda kada se poluglas * pretvorio u a, i tako je nastao novi oblik: sabor.
Bilježeći taj oblik zborovanja u Crnogoraca, Mlečići ga ne prevode, jer je veoma star i njima poznat, pa jedino pišu lo sboro ili sborro.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-23&id=207229

Feljton – Subota, 23. april 2011. godine

– Da se žeže po obrazu jeres latinska

Piše Radoslav Rotković, akademik: Da se žeže po obrazu jeres latinska

Kada je (15. jula 1425) došao u Bar eksponent Stefana Lazarevića, srpski namjesnik Masarak i održao vijeće sa vlastelom barskom u Crkvi Sv. Đorđa navodeći da grad treba da primi srpske zakone, Barani su mu pokazali svoj statut i jednoglasno odlučili da se i dalje ravnaju po njemu

Čuveni Zakonik iz vremena cara Dušana, donesen u Skoplju 1349. a dopunjen 1354. godinu dana prije Dušanove smrti, nije proglašen na državnom nego na crkvenom saboru, jer to jasno stoji u uvodu.
Otuda u njemu toliko naglašeno antikatoličanstvo, jer se već u čl. 6. pominje jeres latinska, i kazna za one koji se ne vrate u hrišćanstvo. A u čl. 10. da se žeže po obrazu ako se zateče među hrišćanima i da se proćera, a ako ga neko krije, da se i on žeže.
Sve je to onemogućavalo prenošenje Zakonika u Zetu, prije nego se očisti od antikatoličanstva, jer u Zeti nije bilo drugih pismenih ljudi koji bi ga čitali nako katolika, a svi primorski gradovi su imali svoje latinske statute, koji su detaljno obuhvatali svu potrebnu pravnu problematiku.
Na osnovu ovoga smo i zaključili da Dušan nije stvarao srpsko nego pravoslavno srpsko – grčko carstvo, sa ciljem da pokori i zamijeni Vizantiju.

Latinski statuti

Onda kada je Dušanov Zakonik mogao da se čita i primjenjuje u vangradskim, pravoslavnim područjima, pa i to ako je u skladu sa običajnim pravom, dobio je potpuno drugačiji izgled, jer je prilagođen narodu. Prije svega, on je prepisan uz Justinijanov zakonik, koji je dolazio prije Dušanova.
Jasno je, dakle, da je takvome zakoniku bilo potrebno mnogo vremena, poslije Dušanove smrti, da se prilagodi potrebama u Zeti i da se prepiše i umnoži.
Gradovi u primorju imali su svoje komunalno uređenje, zasnovano na latinski pisanim statutima, slično drugim gradovima na jadranskoj obali i u Veneciji, a sasvim različito od srpskih gradova, koji nijesu ni imali nikakvo posebno komunalno uređenje nego se na njih primjenjivalo centralno zakonodavstvo.
„Kotorska opština predstavlja je posebno pravno područje, izdvojeno od državnoga“, piše Kovijanić. „Vodilo se računa o tradicijama Kotora, o njegovim zaslugama i ulozi u kulturnom, privrednom i političkom pogledu“.
Zakonodavnu vlast imalo je veliko vijeće, koje se pominje još 1124. godine. Pored vlastele u Vijeću je bilo i pučana, sve do 1361. kada je to Statutom izmijenjeno. Sjednice je vodio knez u velikoj opštinskoj dvorani, a važnije odluke raspravljane su na trgu sv. Tripuna, uz učešće narodnoga zbora (in pleno arengo) koji je potvrđivao pojedine odluke.Takav je zbor, na primjer, održan oktobra 1327. Sakupljeni građani izabrali su dva glavna vojna zapovjednika (capitaneos de guerra generales). Zbor se po običaju sazivao zvonima (ad sonum campane). Naravno, to se zvonjenje moralo razlikovati od zvonjenja za pogreb ili liturgiju.

Glasanje kuglicama

Veliko vijeće biralo je svake godine, na Đurđevdan, članove Maloga vijeća, trogodišnje sudije i druge opštinske službenike. Glasalo se tajno, kuglicama. Malo vijeće pominje se u prvim odredbama Statuta 1301. godine. Njegovijeh 12 članova polagalo je zakletvu. Na čelu mu je bio knez, jer je predstavljao upravno – izvršnu vlast. Knez je prvo biran na dvije i više godina, a od 1372. na jednu, a za vrijeme samostalnosti 1391 – 1420. svakoga mjeseca. (Time se izbjeglo gloženje oko toga položaja prema uzoru Dubrovnika, đe je knez biran svakoga mjeseca). Knez je imao zamjenika, podkneza (vice-comes). U ispravi o obuzdavanju zelenaškijeh kamata iz 1200. godine pominje se kao „Comitatum regente“ izvjesni Desimir. Početkom XVI vijeka to je bio izvjesni Gojislav.
Sud su sačinjavali knez i tri sudije. Notar je vodio opštinsku kancelariju. Notari se pominju već 1200. godine.Većinom su bili stranci i zbog latinskoga jezika i zbog poznavanja prava. Pored notara birana su i dva blagajnika, dva carinika soli, dva trošarinska službenika za vino, dva nadzornika tvrđave i gradskijeh zidina, dva procjenitelja imovine, tri „slovenska kneza“ koji su se starali za red i poredak među seoskim stanovništvom, tri „justicijara“ (kontrolora), za nadzor uvoza i izvoza, klanice, ribljeg trga, drvara, pijačnih i trgovinskih vaga, dva nadzornika kovnice novca. Osim toga tu je bio upravitelj gramatikalne škole, apotekar, dva gradska ljekara (internista i hirurg), obično stranci.

Stub srama

Na ugovore grada stavljen je pečat. Najstariji sačuvani pečat je iz 1279. godine, na ugovor Kotora i Dubrovnika o prijateljstvu.To je primjer važnoga ugovora između gradova iz dvije države, za čiju saglasnost nije bio potreban niko treći!
Kazne je propisivao Statut za ubistvo, trovanje, tjelesne kazne, razbojništvo, krađu, izdajstvo, ali i za bogohuljenje. Smrtna kazna je vršena vješanjem. Tjelesne kazne su bile: šibanje, žigosanje, vezivanje za stub srama (berlina u Držića).Taj stub je, po Matiću, analogan dubrovačkom Orlandu, zamjena za paganski kip Svetovida.
Stanovnici grada su bili vlastela, pučani i robovi. Trgovina robljem bila je razvijena u XI – XVII v.
Nećemo se ovđe baviti rekonstrukcijom Statuta Bara, koji nije čitav sačuvan, ni Statuta Budve, koji je sačuvan, jer razlike u njima samo označavaju prilagođavanje lokalnim prilikama. Ali moramo ponoviti često navođen detalj o samostalnosti Bara. Kada je (15. jula 1425) došao u Bar eksponent Stefana Lazarevića, srpski namjesnik Masarak i održao vijeće sa vlastelom barskom u Crkvi Sv. Đorđa navodeći da grad treba da primi srpske zakone, Barani su mu pokazali svoj Statut i jednoglasno odlučili da se i dalje ravnaju po njemu.

Karavanska trgovina

Dakle, ako je to bilo poslije Balšića, tako je bilo i ranije. Gradovi na crnogorskom primorju, jedini razvijeni u vrijeme Vojisavljevića stradali su od Nemanje, sem Budve i Kotora, i trebalo im je vremena da se vrate u pređašnje stanje.
– Kotor je doživio svoj napredak zahvaljujući otvorenoj trgovini sa zaleđem, posebno rudnicima u Srbiji i trgovini preko mora, na mletačkim brodovima! (Nemanjići su ostali kontinentalci i nijesu pomagali razvoj flote, tako da Stefan Dečanski čak nije imao ni brod za svatove do Taranta, da mu dovedu ženu, pa je ta ženidba otpala!) Kotor je zato trgovao na mletačkim i dubrovačkim brodovima, a svoje brodogradilište razvijao je poslije Perasta, tek krajem XIV vijeka).
Kotor je, u stvari, napredovao zato što je prije Nemanjića razvio karavansku i pomorsku trgovinu, kao i Dubrovnik koji je ostao zasebna država.

Feljton – Nedjelja, 24. april 2011. godine

– Nemanjići zatiru tragove Vojislavljevića

Radoslav Rotković, akademik: Nemanjići zatiru tragove Vojislavljevića

Nema ni tradicije ni podataka da je neki srpski namjesnik stolovao u Zeti. Vukan je imao rezidenciju neđe kod Studenice, njegov sin Đorđe kratko vrijeme u Ulcinju, Jelena Uroševa u Brnjacima, uvrh ibarske klisure, Stefan Dečanski na Drimcu, blizu Skadra…

Pošto je Zeta, kao što se vidi, za čitavo vrijeme Nemanjića bila na zapadnoj periferiji događaja, jer se država okrenula Istoku, sve je u njoj ostalo po starome. Nema ni tradicije ni podataka da je neki srpski namjesnik stolovao u Zeti. Vukan je imao rezidenciju neđe kod Studenice, njegov sin Đorđe kratko vrijeme u Ulcinju, Jelena Uroševa u Brnjacima, uvrh ibarske klisure, Stefan Dečanski na Drimcu, blizu Skadra…
Ali, Nemanjići su ipak ostvarili dva svoja glavna cilja.
Prvi je bio da se zatru tragovi Kraljevine Vojislavljevića. To je u rađeno tako što je ignorisan blaženi Vadimir, kao prvi dukljanski svetac. Nestale su i grobne ploče svih zetskih kraljeva! Nema ni M od imena Mihailo, ni B od imena Bodin. Naravno, pljačkanje grobova nije ničiji specijalitet. To se radi u cijelome svijetu. Ali pljačka ne podrazumijeva lomljenje grobnih ploča, tako da ne ostane traga od natpisa na njima. Za to je potrebna državna organizacija!
Drugi cilj je bio da se pravoslavljem, kao novom državnom religijom, zatru tragovi prethodnoga katoličanstva, i da se na ikonostasima, na freskama, pojave Njemanjići kao sveci. A oni su svi nekanonski proglašeni svecima, samim tim što Srpska pravoslavna crkva nije imala tomos za svoju samostalnost, nego samo usmenu saglasnost u neredovnim prilikama, pa je vaseljenski patrijarh Kalikst 1352. prokleo i cara Dušana i srpskoga patrijarha!
Tako je pravoslavlje kao novost činilo složenijim duhovni i društveni život.

Oštro pismo

U Baru je nadbiskup Gijom Adam bio od 1324. do 1341. On je imao duboke razloge da se žali francuskom kralju Filipu VI (1328 -50) na Dušana i da (1332) od njega (Filipa) traži
5-6.000 konjanika za pokoravanje Raške, što bi, sa osloncem na katolike, ugnjetene u Dušanovoj državi, bilo dovoljno za uspjeh.
Papa Klemens bio je prinuđen da piše oštro pismo kralju Dušanu 1342. godine, da Sergiju, kotorskome biskupu, vrati neke manastire, crkve, ostrva i sela! Riječ je o katoličkim bogomoljama od Budve i Cavtata do Prizrena, pa papa oprezno veli:
„Neki kraljevi Raške, tvoji prethodnici, u svoje vrijeme su zauzeli manastire, crkve, ostrva i sela, a ti ih sada držiš, i od rečenijeh manastira, ostrva, crkava i sela ubiraš dažbine svojom željom, a to je opasnost za tvoju dušu“. Ali ako postupi onako kako je pravo i vrati ono što je oteto, njemu će od Boga biti nagrada za vječni život a on će mu na odgovarajući način zahvaliti.
No, od toga nije bilo ništa, jer se Dušan definitivno opredijelio protiv crkve latinske, bez čega nije ni mogao pretendovati na prijesto u Carigradu, i biti car Srba i Grka. A kad je papa poslao Petra Paktenskog da posjeti Dušana u januaru 1355. Petru su zborili da ne izlazi pred cara, jer je on silan i pojavom i naravlju. No kad je ta scena susreta ipak prošla bez krvi, Dušan je naredio da će svako ko prisustvuje Petrovoj misi bio oslijepljen!

Teško prokletstvo

„Tek izgrađivanjem samostalne crkvene organizacije dovršavao se proces političkog organizovanja i osamostaljivanja. Zbog toga je osnivanje arhiepiskopije imalo i veliki politički značaj. Sve je to istovremeno nemanjićku državu udaljavalo od Duklje.
Vaseljenski patrijarh Kalikst bacio je teško prokletstvo 1352. na cara Dušana, zato što je uzeo titulu cara, koja je u Vizantiji bila samo jedna i na patrijarha srpskog Joanikija i Srpsku pravoslavnu crkvu, zato što je (1219) nekanonski izdvojena ispod jurisdikcije Ohridske patrijaršije.
„Glas o prokletstvu učinio je u narodu i nižem sveštenstvu bolan i mučan utisak. Narod je ovo prokletstvo dovodio u vezu s onim nesrećama, koje mu poslije smrti patrijarhove (1354) i Dušanove (1355), počeše uzastopice da snalaze srpski narod“.

Moćni Balšići

Poslije smrti cara Dušana (1355), njegovo Srpsko – grčko carstvo počelo se raspadati. U Crnoj Gori su vlast preuzeli Balšići, koji su i prije toga bili moćni i uticajni feudalci.
Petar I u Kratkoj istoriji Crne Gore, objavljenoj poslije njegove smrti, veli u uvodu da su Donja i Gornja Zeta:
„svagda nerazdvojno imale svoje vladatelje banove, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po presječeniju te carske familije; ne hoteći priznati Vukašina care-ubicu za svojega kralja ostale bjehu pod vladanjem svojijeh knjaževah od Balšića poroda…“
Ovđe se vidi da je hronologija neprecizna, jer se o navodnom Vukašinovom ubistvu cara Uroša moglo zboriti tek posije bitke na Marici 1371, ali je važna suština: da on uviđa posebnost zetskih i srpskih vladara i konstatuje da su Zećani ostali pod upravom „svojijeh knjaževah od Balšića poroda“.
Evo što o njima kaže Orbin, još 1601. godine, koristeći neki nama nedostupan izvor:
„Balša o kojem ćemo sada govoriti bijaše jedan veoma siromašan zetski vlastelin i za života cara Stefana držao je samo jedno selo. Ali kad je umro car, a kako njegov sin Uroš nije bio sposoban vladar, počeo je s nekoliko svojih prijatelja i sa sinovima Stracimirom, Đurđem i Balšom da zauzima Donju Zetu.

Pali i Dukađini

Od Balšinih sinova Stracimir je bio i po dobroti i po vjernosti bolji od drugih. Đurađ je bio mudar, veoma oštrouman i vješt oružju. Balša je bio dobričina i vrstan konjanik, ali nije bio velike pameti.
Njihov otac držao je najprije grad Skadar, koji su mu predali neki od njegovih branilaca, a zatijem je osvojio svu Zetu do Kotora. Poslije toga krenuo je sa svojim ljudima u Gornju Zetu, koju je držao Đuraš Ilić sa rođacima. Đuraša ubiše Balšini sinovi, neke njegove rođake zarobiše, a ostali napustiše zemlju. I tako su Balšini sinovi zagospodarili Gornjom Zetom. Isto tako pali su u njihove ruke Dukađini koji su imali mnogo posjeda u Zeti. Neke su poubijali, neke su bacili u tamnicu. Pri osvajanju nekih od ovih krajeva više su se služili lukavstvom i prevarama nego silom oružja.
Iako i u ovome opisu ima protivurječnosti (veoma siromašan a ipak ima selo i tamnicu, i služi se lukavstvom a to ne ide bez para!), u njemu nalazimo portrete ličnosti, što nije moguće bez svjedočenja onoga ko ih je poznavao.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-25&id=207325

Feljton – Ponedjeljak, 25. april 2011. godine

– Balšići u Zeti domaći vladari

Radoslav Rotković, akademik:  Balšići u Zeti domaći vladari

Da su Balšići bili načisto s time što je zetska zemlja, koju su i Nemanjići odvajali od srpske zemlje, ili zetska država, kako se to veli i u žitijima srpskih vladara (!), a što je susedna srpska država poslije propasti Dušanovog carstva, vidi se po tome što oni ustanovljuju u Danju (danas u Albaniji, istočno od Skadra), carinu za one koji putuju, trgovine radi, u Srbiju („one koji minuju u Srblje“).

Narodnu tradiciju o Balšićima zabilježio je St. M. Ljubiša u XXIV vijeku po priči Vuka Dojčevića. Po tome predanju, koje je jedino zabilježeno, Balšići su rodom iz Huma u Zeti, sela od stotinjak kuća. „Nasred je sela crkvica, dosta ljepašna, a mletačko joj je zvono srebrna zvuka… Seljani humski žive po sebi kao Dubrovnik, i diče se što se u njih rodio Balša Zećanin….“ Zar nije ovo dio predanja koje je zabilježio i Orbin, koji, takođe, piše o Balši Zećaninu?
Nastupajući u Zeti kao domaći vladari poslije 170 godina raške okupacije, Balšići su pokušavali da obnove staru Kraljevinu Vojisavljevića XI – XII vijeka, koja se prostirala od Cetine do Bojane. Da su oni zaista imali tu želju i ideju, vidi se to po terminu Pomorje, koji su oni upotrebljavali čak 1420. godine, u povelji Balše III, kojom poklanja Vranjini desetinu svih prihoda sela Karuč. Tu je, naime, navedena puna titula Balše III koja je glasila:
„X samodržavni gospodar Balša po milosti ……duka veliki i gospodar zemli zetskoi i svemu zapadnemu Pomorio. “
Da su Balšići bili načisto s time što je zetska zemlja, koju su i Nemanjići odvajali od srpske zemlje, ili zetska država , kako se to veli i u žitijima srpskih vladara (!), a što je susedna srpska država poslije propasti Dušanovog carstva, vidi se po tome što oni ustanovljuju u Danju (danas u Albaniji, istočno od Skadra), carinu za one koji putuju, trgovine radi, u Srbiju („one koji minuju u Srblje“). To se vidi iz povelje Balšića Dubrovčanima 24. IV 1385.

Jasna slika

Kada je u Skadru umro Đurađ Balšić 13. I 1378, bila je srijeda i veliki plač, kako nas obavještava cetinjski zapis na Simeonovom tipiku iz XIV vijeka:

„ …………………………………………………

Dakle, potpuno je jasna geopolitička slika. Balšići su kratko vrijeme držali i Kosovo sa Prizrenom, a to je pola Srpske zemlje, i dio današnje južne Albanije, sa Valonom, Beratom, Kaninom i Himarom, što je Balša II dobio ženidbom 1372. godine, i to je za njih bila Grčka zemlja.
Balšići se i svojom heraldikom distanciraju od srpske države. Nema u njih, ni na grbovima ni na novcima, ni dvoglavoga orla niti ognjila. Oni su za heraldički znak izabrali vučju glavu, uz koju je išla i misteriozna zvijezda, koju neki prikazuju sa osam, neki sa 19 krakova, a prikazana je samo na jednoj vrsti novca (Balše III) sa pet krakova, ali se vidi da je postojao i šesti krak, jer na tome mjestu zjapi praznina. Postoji i jedna nedovoljno proučena zastava Balšića, koja se čuva u Cetinjskom manastiru. Bez preciznijeg je datiranja. Osnovne boje na njoj su: crvena i zlatna, i to će se pretvoriti u tradiciju, pošto su prihvatili i Crnojevići. Na vrhu je Sveti duh u obliku goluba, ispod njega Bogorodica sa oreolom, a preko cijele površine je floralna dekoracija, sa četiri mala lika u ovalnim okvirima, koji mogu da budu: Balša (gore u sredini) i njegova tri sina: Stracimir, Đurađ I i Balša II (na resama na dnu).

Tijelo bez ruku

Prezime Balšići nije nastalo iz imena rodonačelnika dinastije. To se prezime javlja u sačuvanoj građi prvi put 1304. kada kraljica Jelena Kurtne, supruga Uroša I, srpski namjesnik u Zeti, šalje sa svojim pismom Matiju Balšića iz Bara u Dubrovnik u diplomatsku misiju. („Reginu mmisit unam suam literam slovonicam per Mata de Balsich de Antibaro“). Dakle, ovaj Matija Balšić bio je plemić. Šuflaj navodi dokumenat iz 1348. u kome se pominje „Stipcho Balsich de Cerna Gora“. Ovđe je već i novo ime države, koje, doduše, nalazimo i u Milutinovoj povelji iz 1296.
Inače, ime Balša upućuje na staroslovenski i staroruski korijen:………. – liječenje, pa i: …….- vidar. Da je to zanimanje bilo cijenjeno, dokazuje Šćepan Mali, koji se takođe pojavio (1767) kao vidar i bio prihvaćen kao sverosijski car!
Onaj Mate de Balšić koji se pominje 1304. mogao bi biti otac Balše I (1362) a sinovi Balše I su: Stracimir (1372); Đurđe I (1378); Balša II, poginuo u borbi s Turcima (1385); Đurđe II Stracimirov (1403) i njegov sin Balša III (14219).
Bez svojega mora Crna Gora je bila kao tijelo bez ruku. Ali na taj isti dio istočne jadranske obale pretendovali su: Venecija, Ugarska, bosanski i raški vladari, a vođeni su ratovi i sa albanskim velikašima. Istina, više na njihovoj teritoriji.

Pečatirana povelja

Ugarska je ratovala sa Venecijom (1355 – 58) i uspjela je da izbije na jadransku obalu. Balšići iz Zete i Vojislav Vojinović iz zaleđa Dubrovnika uključili su se u borbu za istu teritoriju.
U Ugarskoj je, naime, 1301. došlo do preokreta. Ugasila se dinastija Arpadovića i na vlast došla nova, Anžujska! Između 1342. i 1382. na ugarskome prijestolu bio je kralj Ludovik I.
Moć Mađarske narasla je toliko da je Dubrovačka republika priznala njenu vrhovnu vlast. Ubrzo poslije toga, mađarski uticaj se proširio i na Boku Kotorsku, pa je i Kotor postupio kao i Dubrovnik.
Balšići se nijesu mogli pojaviti kao gospodari Zete baš u trenutku kada je iskrsla potreba da srpski kralj Stefan Uroš IV Dušan septembra 1360. obavijesti dubrovačke trgovce „da gredu s trgom i svakom kupnjom svobodno u zemlju carstva mi… ili u Zetu na Balšiće, ili na državu kneza Vojsilava “ (Vojinovića), niti bi za razdoblje od dvije godine, već 3.jula 1362. Balšići bi primljeni za mletačke građane, o čemu svjedoči povelja ovjerena srebrnim pečatom.

Vrijeme sukoba

Vladavina ugarsko – hrvatskog kralja Kotorom trajala je 13 godina (1371 – 84). To je bilo vrijeme brojnih sukoba, među ostalima i Venecije i Đenove. Đenovi je kao saveznik prišla Ugarska. A ako je i Kotor bio pod izvjesnom ugarskom dominacijom, morao je da se svrsta na istu stranu. A to je izazvalo protivljenje Venecije, koja je u Boki imala više snage nego Mađarska, pa je ušla u Kotor.
Ali protiv njene uprave digao se ustanak pučana, i mletačka uprava je zbačena. Vojska se povukla u gornji dio tvrđave Sv. Ivan, na lokaciju koja se nekada zvala Štirovnik. Nemiri su nastavljeni, pa su pučani preuzeli vlast u gradu 1380. i držali je i 1381. No, kad je završen mletačko – đenovski rat, ugarska vlast se ponovo učvrstila u Kotoru, ali samo do 1384.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-26&id=207407

Feljton – Utorak, 26. april 2011. godine

– Piperi 1610. „gotovo svi katolici“

Radoslav Rotković, akademik: Piperi 1610. „gotovo svi katolici“

Iz raspoložive građe vidimo da su Balšići 1368. bili angažovali svačkog biskupa Petra da posreduje kod pape Urbana V (od 1633. do 1370), da ih uputi kako bi se odrekli čizme i prišli rimskoj crkvi! Papa je odgovorio 25. maja, izražavajući radost što se Bog udostojio da prosvijetli njihov razum

Bosanski period vladavine Kotorom (1384 -91) uslijedio je nakon Tvrtkovog krunisanja 1377. za „kralja srbljem, Bosni, Pomorju i zapadnim stranama“: on nije bio srpskoga porijekla nego je po ženidbenoj vezi došao u dodir sa Nemanjićima. Bio je, naime, po majci praunuk kralja Dragutina. A takvih veza srpskih princeza bilo je sa mnogim zemljama, i svi bi ti zetovi Nemanjića, a među njima je bio i jedan sultan, mogli sa istim pravom, dakle fiktivno, da pretenduju na srpski prijesto!
U kretanju prema Boki Tvrku se ispriječio Đurđe Balšić, zauzevši Trebinje, Konavle i Dračevicu (novski kraj). Međutim, u tim je krajevima došlo do preokreta, pa su Tvrtkove trupe izbile na obalu Boke. Ali svu težnju za posjedovanjem Kotora Tvrtko nije ostvario u godini svoga krunisanja (1377), pa je odlučio (1382) da na ulazu u Boku postavi temelje jednoga utvrđenja i trga soli, koji su u početku zvao Sveti Stefan a poslije, po Hercegu Herceg Novi, što je veoma nespretan naziv. Venecija ga je zvala Novigradom (Castelnuovo).

Kotor republika

Ubrzo je prestala vlast ugarsko-hrvatskog kralja nad Kotorom, pa je, u situaciji pune nesigurnosti, Kotor prihvatio Tvrtka, koji je tu formalno vladao sedam godina, ali bez vidnijega traga. Nakon toga, od 1391. do 1420. Kotor je bio samostalna republika, kao i Dubrovnik.
Zašto se Kotor opirao Balšićima, vladarima u njegovome prirodnome zaleđu?
Prevashodno zato što su se Balšići ponašali netaktično, tražeći saveznike protiv Kotora a ne saveznike u Kotoru. Već 1361. oni su napadali Kotor da bi uklonili klin u teritorijalnom integritetu Zete. Nastao je sukob kojega nije bilo u vrijeme Vojislavljevića, jer nije bilo vjerske razlike između Kotora i zaleđa. Ćirković je dobro primijetio:
„U vrijeme dukljanskih kraljeva gradovi su bili tješnje povezani sa zetskom teritorijom nego ikad ranije i kasnije. Otkako su gradovi prestali da budu uporišta vizantijske vlasti, postali su središta političkog i kulturnog života u dukljanskoj državi… Kraljevski dvor bio je u Kotoru. Mihailo i Bodin su se zauzimali za Bar kao za svoj grad i izdejstvovali su uzdizanje barske crkve u rang nadbiskupije. Barani su, kako se to može vidjeti iz Ljetopisa Popa Dukljanina prihvatili dukljansku teritoriju kao svoju. Slovenski vladari su u predstavama barskog rodoslovca potpuno legitimni kraljevi od trenutka kada su prihvatili hrišćanstvo i prestali da progone Romane.

Vjerske razlike

Raška dinastija, koja je došla iz unutrašnjosti, imala je prema gradovima nešto drugačiji stav.
Doba nemanjićke vlasti je ispunjeno i laganim izdvajanjem gradova i njihovim zatvaranjem u svoje zidine…
Gradski živalj je još uvijek bio jako romanski obojen (?), i sve značajnija je bivala i vjerska razlika između primorskih gradova i srpskog državnog centra. Gradovi se sve više zatvaraju u ljušture svojih zidina i odvajaju od okolne teritorije…“
Eto, to je bila posljedica pojave nove religije!
Vojislavljevići su bili tolerantni prema posebnim interesima Kotora, koji se ne samo crkveno nego i trgovački povezivao samostalno sa Barijem. Naime, Kotor je, odlukom pape Urbana II stavljen 1089. pod jurisdikciju Barija, a da se tome nije protivila Barska nadbiskupija, niti su poslije zabilježeni bilo kakvi sporovi u tome smislu. A Konstanca, carica i kraljica Sicilije, priznala je slobodnome (!) gradu Kotoru, godine 1195. to jest kada je formalno pripadao Nemanjićima, oslobođenje poreza na brodarinu i putarinu u trgovini sa Barijem. Na ugovoru o miru između Kotora i Dubrovnika 1279. nema traga nikakvoj višoj vlasti koja na to daje pristanak.

Ukloniti barijere

Ipak, vidi se da su Balšići, Stracimir, Đurđe i Balša II, poslije smrti svojega oca, ubrzo postali svjesni te vjerske barijere, i tražili načina kako da je uklone. A to nije bilo jednostavno, jer bi, prelaskom na katoličanstvo, došli u sukob sa pravoslavnim dijelom stanovništva, mada o opsegu te pravoslavizacije nemamo nikakvih sigurnih podataka, jer srpski istoričar V. Ćorović piše da su Piperi, još 1610. bili „gotovo svi katolici“ a da su do XIX vijeka postali „većim dijelom pravoslavni“, a da je među Bjelopavlićima 1633. bilo 200 katoličkih kuća.
Iz raspoložive građe vidimo da su Balšići 1368. bili angažovali svačkog biskupa Petra da posreduje kod pape Urbana V (od 1633. do 1370), da ih uputi kako bi se odrekli čizme i prišli rimskoj crkvi! Papa je odgovorio 25. maja, izražavajući radost što se Bog udostojio da prosvijetli njihov razum.
„Međutim, da zaslužite biti primljeni u milost pomirenja i postignete naklonost i usluge Apostolske stolice, valja da se sasvim okanite činiti neprilike crkvama i crkvenim ljudima i drugim katolicima, osobito gradu Kotoru, kojemu, kako smo čuli, vi odavna, ili bolje reći ti Đurđe, dušmanski dodijavaš, kako biste ovim i svačim drugim pokazali, da je čista Vaša namjera“.

Iskaz priznavanja

Slijedi iskaz priznavanja: Vjerujem u Sveto trojstvo, Sina i Svetoga Duha, jednoga Boga svemogućega itd.
Zatijem se prvo zaklinje Stracimir, koji prihvata srcem i dušom tu vjeru, „Rimsku crkvu, koja drži ono što je istinito i poučava i propovijeda“.
„Ja namjeravam da joj revnosno služim i u tome uvijek istrajem, da od nje nikada, ni na kakav način, ne odustanem, niti da se udaljim ili s njome raziđem. Priznajem i primat presvete Rimske crkve, kao što je sadržano u gornjem redu, i izričem svojom voljom i priznajem pokornost istoj crkvi… Tako mi Bog pomogao i anđeli Božji. A ako nešto suprotno ovome pomislim, povjerujem ili htjednem, samim tim sebe priznajem šizmatikom i anatemisanim i neka potpadnem pod kaznu svetih kanona. A ovo, pak, od mene pisano priznanje, prihvatanje, iskazivanje, podržavanje, obećanje i zaklinjanje, koje sam svojom voljom učinio, rekao sam i dopustio potpisavši, i stavio sam zajednički pečat nas trojice braće, jer svoj nemam“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-27&id=207493

Feljton – Srijeda, 27. april 2011. godine

– Sukob Balšića i Kotora oko solila

Radoslav Rotković, akademik: Sukob Balšića i Kotora oko solila

Balšići su pokušavali da se sprijatelje i sa papom Urbanom V, nudeći se da pređu u Rimsku crkvu, i sa Venecijom, nudeći joj povlastice u trgovini. Ali, od svega toga ostalo je samo na tome da su se zbližili Balšići i Dubrovčani

Slično su u nastavku učinili i Đurđe i Balša, u prisustvu svjedoka. No, izgleda da papa ipak nije ovome vjerovao.
I nije došlo ni do kakvoga zbližavanja Balšića i Kotora. Jer su se sukobljavali oko mnogo čega, pa i solila u Grblju. U početku su Balšići imali sedam sonih polja a oko 1380. dvadeset i devet!
Balšiće je zavaravala i surevnjivost Kotora i Dubrovnika. Mislili su da je iskoriste za svoje ciljeve. Pritiješnjeni sa te dvije strane, Kotorani su pozvali u pomoć Vojislava Vojinovića, vlastelina u oblastima od Huma do Drine. On je imao interes da Kotor ostane slobodan, zbog karavanske trgovine preko njegove teritorije.
Dubrovnik je poslao mornaricu u Boki i u oblasti Veriga došlo je do pomorske bitke sa Kotoranima, kojima nije imao ko da pomogne, ali su ipak pobijedili zato što su vješto manevrisali svojim malim brodovima. Bitka je nastavljena i u Topljanskom zalivu, ali tu su, na širem prostoru, uništili tri kotorska broda sa posadom, no ipak su morali vratiti, jer je Vojislav Vojinović, nesposoban na moru, prodirao u kopneno zaleđe Dubrovnika.

Venecija u sporu

U ovaj spor uključila se i Venecija, kojoj nije odgovaralo jačanje Balšića, pa je pomogla Kotor. I papa Urban bio je na strani Kotora. Mletačka flota krenula je ka Boki, ali se morala vratiti zbog prijetnji Mađara u okolini Splita.
Balšići su, dakle, pokušavali da se sprijatelje i sa papom Urbanom V, nudeći se da pređu u Rimsku crkvu, i sa Venecijom, nudeći joj povlastice u trgovini. Ali, od svega toga ostalo je samo na tome da su se zbližili Balšići i Dubrovčani.
Đurđe Balšić je vidio da prijeti opasnost od prodiranja Turaka, a smetnju mu je pravio i samovoljni i podrinski feudalac Nikola Altomanović, pa je tražio saveznike protiv njih. Prvi s kojim je uspostavio vezu bio je kralj Vukašin Mrnjavčević, jedan od oblasnih vladara raskomadanoga Dušanova Carstva, s kojijem se oprijateljio, jer je oženio njegovu šćer Oliveru. Sastao se s njim u Skadru. No, od toga dogovora nije bilo ništa, jer je Vukašin morao natrag, da se sukobi upravo sa Turcima, kod sela Černomena na rijeci Marici, u petak 25. septembra 1371. godine. Tom bitkom počela je serija srpskih poraza. Vukašin je ne samo potučen nego je i poginuo, zajedno sa mnogim feudalcima iz svoje vojske.
Đurđe Balšić nije mogao tako brzo da sakupi vojsku i dopre tako daleko, kako bi pomogao Vukašinu. Ali je sa vojskom došao do Prizrena (1372). Ulazak Đurđa Balšića u Prizren izgleda da je bio lijepo pripremljen, aktivnošću Dubrovčana, prijatelji Balšića, zapravo trgovaca koji su se tamo nalazili sa svojim porodicama, dakle, duže vrijeme. Oni su, naime, obaviješteni, da treba da odobrovolje Đurđa nekim poklonom, jer će im se to vratiti kroz slobodu djelatnosti. I oni su mu poklonili četiri oklopa, koji su u ono vrijeme koštali svaki po pet libri srebra. Razmišljajući o tome zašto su dali četiri oklopa, Jeličić je zaključio da je to bio poklon svoj braći, a njih je bilo četiri, budući da je odrastao i Đurđe II, sin Stracimirov. No, broj 3 je ponovo izravnan 1372, jer je Stracimir umro u Prizrenu.

Sporazum sa banom

Srpski knez Lazar bio je sin Hrebeljanovića, vlastelina i velikaša u vrijeme cara Dušana. Lazar je bio dvorjanik.
Altomanović je Lazaru 1272. oteo Rudnik i još nekoliko mjesta sve do Kosova. Ali Lazar se sporazumio sa banom Tvrtkom (koji još nije bio uzeo titulu kralja) a ne sa Balšićem. Lazar i Tvrtko su pobijedili Altomanovića i oslijepili ga. A kad su ga pustili, našao je utočište kod svojega ranijega protivnika, Đurđa Balšića, i tu je u Zeti i umro, 1376. A njegove oblasti podijelili su Tvrtko i Lazar.
U međuvremenu, 1375, knez Lazar je nastavio akciju koju je započeo despot Uglješa (1368), kritikujući cara Dušana da je „nepravedno otrgnuo od Vizantije zemlje i gradova i … otcepio svoj narod od vaseljenske crkve“. Kako je Uglješa poginuo 1371, njegovim putem je krenuo knez Lazar i izmirio Srpsku pravoslavnu crkvu i Vaseljensku patrijaršiju. Iste godine (30. X 1375) biran je u Peći i srpski patrijarh, i Đurđe je protokolarno prisustvovao tome činu. Jer sam izbor je bio posljedica važne odluke Lazara i Đurđa, kao pravoslavnih vladara u tim državama, da se države ne miješaju u to nego da to obavi sabor arhijereja i igumana. Tako je, nakon dugoga vijećanja, izabran za patrijarha pustinjak Jefrem.
Đurađ II Balšić je upao s vojskom u oblasti Trebinja, Konavala i Dračevice i prisajedinio ih Zeti. Tome se, prema očekivanju, usprotivio Tvrtko, a do bitke između njega i Balšića došlo je i kod Spuža, ali nakon što je Tvrtko uzeo titulu kralja (1377). Tih sukoba je bilo više, sa promjenljivom srećom, jer je Đurđe Balšić jednom, udružen sa Albancima, bio prodao i do Neretve! A Tvrtko je izašao kao pobjednik iz tih sukoba tek nakon Đurđeve smrti (1378).

Iskorišćen rasplet

Rasplet, tako, između Kosova i Hercegovine, Đurđe II Balšić je vješto diplomatisao i opravdao komplimente koje mu je, prema nekome nepoznatome izvoru, s pravom dao Orbin.
Oženivši šćer valonskog despota Jovan Komnina, Balša II je 1372. godine dobio na upravu Valonu, Berat, Kaninu i himaru, i te je posjede držao do pogibije u borbi s Turcima na Saurskom polju 1385. godine. Taj dio države, iako udaljen od matice, ipak je imao značaja, jer je Valona bila luka i tržnica, korisna Veneciji, ali još više Dubrovčanima, koji su imali svoju bazu upravo na pola puta od Valone (lat. Aulon) do obližnje Kanine, đe je jedno sidrište nosilo i dubrovačko ime (Porto Raguseo). Venecija nije strahovala od Balše II, kao prijatelj Dubrovčana, dozvolio je svojoj vojsci da maltretira Mlečane, koji su bili prinuđeni da se povuku na obližnje ostrvo Saseno. Pošto su štete po Veneciju bile velike, od 9000 zlatnih dukata, Balša je, ipak, morao da obeća da će nadoknaditi svu štetu, ali nema potvrde da je to i učinio. A Venecija je, zapravo, bila prinuđena da okupira to ostrvo radi zaštite svojih trgovaca.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-04-28&id=207579

Feljton – Četvrtak, 28. april 2011. godine