Piše Dr Novak Adžić: Izvanjac iz Dalmacije mitropolit Crnogorske crkve
Knjaz Danilo se opredijelio za Nikanora Ivanovića iz političkih, a ne duhovnih razloga, jer mu je odgovaralo da mitropolit ne bude iz Crne Gore, da ne pripada uglednim i uticajnim crnogorskim glavarskim porodicama, kako na taj način ne bi mogao pomagati protivnike njegove vlasti
Crnogorski senatori i glavari su 1852. godine, u odluci o proglašenju Crne Gore knjaževinom i imenovanju Danila Petrovića za knjaza, konstatovali i ovo: „Vladika, ili bolje reći episkop ili arhiepiskop Crne Gore, koji će imati ograničenu vlast nad crkvenim stvarima, biće izabran posredstvom visoke vlade između članova svijetlog plemena Petrovića Njegoš ili od ostalih najblagorodnijih crnogorskih porodica“. Kako je proglašenjem Crne Gore za knjaževinu nestao dualistički tim vladavine, jedinstva crkvene i političko-državne vlasti, i atipična teokratija postala prošlost, tako je Crnogorska crkva, kad je knjaz Danilo stupio na prijesto, ostala bez svog poglavara. Takvo stanje u formalnom smislu trajaće do 1858. godine. U tim uslovima, knjaz Danilo je faktički preuzeo ulogu vladara koji je upravljao i crkvenim poslovima. Rusija je imala svog kandidata za položaj crnogorskog mitropolita, arhimandrita Ostroškog manastira Nikodima Rajičevića (kojega je vladika Petar II Petrović Njegoš imenovao za igumana) i pokušala je izdejstvovati od knjaza Danila saglasnost da on preuzme mitropolitski tron. Međutim, knjaz Danilo je, u više navrata, odbio tu soluciju, ne prihvatajući da Nikodim Rajičević, za kojega je držao da je bio politički pristalica njegovog protivnika u borbi za vlast, Pera Tomova Petrovića, bude uveden u mitropolitsko zvanje.
Sumnjivo porijeklo
Knjaz Danilo se odlučio da za mitropolita Crnogorske crkve izabere arhimandrita Nikanora Ivanovića, izvanjca iz Dalmacije, koji je u formalnom smislu proizveden za arhimandrita 20. septembra 1853. godine. Nikanor Ivanović je rođen u Drnišu, bogosloviju je završio u Zadru 1844. godine, zamonašio se u manastiru Savina 1851, a kao austrijski državljanin pobjegao je u Crnu Goru polovinom 1852. godine. Austrijske vlasti tražile su njegovu ekstradiciju, ali crnogorski Senat je odbio da ga izruči, tvrdeći da za to ne postoji pravni osnov. Nikanor Ivanović je tvrdio da je porijeklom sa Njeguša, pa je svom imenu i prezimenu dodao plemensko ime – Njegoš, ali ta tvrdnja o njegovim crnogorskim rodoslovskim korijenima do danas u nauci nije dokazana. Knjaz Danilo se opredijelio za Nikanora iz političkih, a ne duhovnih razloga, jer mu je odgovaralo da mitropolit ne bude iz Crne Gore, da ne pripada uglednim i uticajnim crnogorskim glavarskim porodicama, kako na taj način ne bi mogao pomagati protivnike njegove vlasti. Lišen kao izvanjac svakog uticaja na političke prilike u zemlji, Nikanor je postao marioneta u vladarevim rukama. Iguman, arhimandrit i kasnije mitropolit Nikanor je bio potpuno potčinjen volji knjaza Danila i predstavljao je crkveno – politički instrument u njegovim rukama. Danilo je tako postupao prema njemu, želeći da crnogorsko-cetinjskog mitropolita liši svakog oblika vlasti i uticaja, koje su ranije imali crnogorski mitropoliti. Knjaz Danilo je arhimandrita Nikanora Ivanovića proizveo i u državnog službenika i, zahvaljujući Danilovom uticaju, Nikanor je postao sekretar crnogorskog Senata. Znači, vladarevom voljom dobio je politički i državnu funkciju u organu državne vlasti – Senatu, a u određenim situacijama knjaz Danilo mu je povjeravao funkciju svog ličnog sekretara. Kasnije su se knjaz i mitropolit očevidno razišli. Nikanor je politički bio vrlo aktivan.
Nepostojeći kult
Arhimandrit Nikanor Ivanović bio je uključen i u politiku koja se ticala školskog sistema u Crnoj Gori. On je, prvi put, pod uticajem Karlovačke mitropolije i patrijaršije, uveo proslavu Save Nemanjića, čime je importovano širenje dotad nepoznatog i nepostojećeg kulta u Crnoj Gori, što je predstavljalo osnov za njegovu kasniju idološko – političku promociju i instrumentalizaciju, koju je knjaz Nikola eksploatisao i promovisao kao dio svoje dinastičke i ideološko-političke platforme i programa. „Nikanor odmah uvodi u program cetinjske osnovne škole proslavu Save Nemanjića (1856), pa je tu, prvi put u Crnoj Gori, otpjevana pjesma „Uskliknimo s ljubavlju“. Pjesmu „Usliknimo s ljubavlju“ napisao je neki kaluđer (oko 1810), u jednom od fruškogorskih manastira, u Srijemu; prvi put je otpjevana u crkvi u Segedinu (Mađarska) 1839. Od tada počinje sistematsko širenje Savinog kulta. Kult Savin u Srbiji počeo je forsirati knez Miloš Obrenović, naredbom od 5. II 1827, u kojoj stoji da svaki stanovnik mora u ckrvu ići na praznike sv. Save, Vidovdan i spomene „kraljeva srbskih“, bio on Grk, Cincarin ili Bugarin. Za one koji ne budu na Savin dan došli u crkvu i zatvorili dućan, određuje kaznu da ne samo globu crkvi plate, „no i (h)apsom i telesnom kaznom kaštigovani budu“. Naredba Miloševa nije poštovana, pa je njegov sin, knez Mihailo Obrenović, morao izdati drugu naredbu, 26. I 1841. godine, da se taj svetac mora slaviti kao školski patron. Milan Đ. Miličević, srpski etnograf i književnik, kaže da „sv. Sava nije veliki svetac za seljake“.
Nema ga kod Njegoša
„No, odkako je naređeno da se taj svetitelj slavi kao patron školski, gotovo svaka opština školska mesi koljivo kao na krsno ime što radi“. U Crnoj Gori taj kult nije bio, van nekih manastira, značajnije proširen, sve do sredine XIX vijeka. Tako u pismima mitropolita Petra I, kao ni u djelu Petra II, ne nalazimo nijedan pomen Save Nemanjića. To Njegoš nije učnio ni u svojim literarnim djelima, ni u pismima, ni u bilješkama. Njegoš kao pjesnik, državnik i mitropolit nije bio ni u jednoj prilici, životnoj ili stvaralčakoj, da spomene tu ličnost, iako se u njegovim sveukupnom opusu može naći preko 1.500 raznih imena, od faraona, bogova, svetaca do savremenika. Ovaj značajan podatak svjedoči o tome da u Njegoševoj svijesti i svijesti njegovog naroda, nije bio prisutan kult Savin. Od konstituisanja ideologije „svetosavlja“,1932. godine, Savino ime je šireno u Crnoj Gori kao zaštitni znak velikodržavne (srpske) ideje“, piše dr Danilo Radojević. Ostaje pitanje za neku buduću istoriografsku analizu da je Nikanor Ivanović slavljenje kulta Save Nemanjića 1856. godine, na svoju ruku, samovoljno ili svojevlasno uveo u cetinjsku osnovnu školu, ili je to urađeno, uz znanje, izričitu ili makar uz prećutnu saglasnost, organa državne vlasti u vrijeme knjaza Danila Petrovića Njegoša?
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-05-10&id=208468
Crna Gora od iskona 